Mirisi septembra

mirisi septembra1
Od detinjstva mi septembar, pored najlepšeg Sunca, crvenog i oker žutog lišća, miriše na nove sveske, knjige, priče sa raspusta i radost ponovnog susreta sa najboljim drugarima i omiljenim učiteljima, posle profesorima. Imao je taj početak školske godine neku draž i uzbudjenje koje sam osetila i prošle sedmice kao mama jednog djaka prvaka i ovu priču iz Amerike ću vam doneti baš iz prve ruke.
Pričala sam vam ranije da je u celoj Americi jasno razgraničeno gde ko živi i možda će vam ova priča o školi moga sina izgledati kao bajka, što nikako ne znači da su sve škole takve jer postoje krajevi u kojima nije poželjno proći peške čak i u sred bela dana ako ste belac (ovo kažem kao dokaz da ne idealizujem ništa) ali želim da pišem o lepim stvarima a škola, učitelj i okruženje-za mene, posle roditelja, su najvažnije stavke u razvoju jednog mladog bića.
Kindergarden-tako se zove razred pre prvog razreda, koji je zakonski obavezan i deca provode ceo dan u školi, kao pravi prvaci. Cilj je da do prvog razreda nauče da pišu dve do 3 rečenice i brojeve. Ocenjivanja nema i uglavnom uče kroz igru. Imali smo sreću da naš sin bude prva generacija novog programa učenja, u renoviranom i po modernijim standardima uredjenom studiju (više se ne zove učionica). Reći ću vam samo ovo, kad sam ušla u taj studio, na momenat sam poželela da mi je 5, 6 godina i da mogu da ostanem tu ceo dan. Dočekala nas je učiteljica, sa širokom, šarenom maramom na glavi i istim takvim osmehom. Pamučna majica, patike-njena pojava i pristup su razoružavali nas, zabrinute mame (kako će tako mali ceo dan u školi, kako ovo, kako ono…). Sa leve strane, duž celog zida su drveni ormarići sa ispisanim imenima dece, a na velikoj beloj tabli je napisala uputstva šta da radimo sa stvarima, šta se tog dana radi a sve dekorisano. Zidovi su kombinacija vesele jarko žute i ponegde bele boje-jedan ugao (zovu ga “Mirni”) predvidjen je za opuštanje kad je nekome potrebna pauza da sredi svoje misli (u prevodu, ako dete ima loš dan, uče ih da je u redu da svaki dan nije idealan i da par minuta mira, čitanja, promeni raspoloženje a nekad i sasvim popravi); pored njega veliki prozor sa malom foteljom i lampom, idealan za čitanje.

mirisi septembra2

Jedan deo studija predvidjen je za kreativne aktivnosti, prepun bojica, papira u boji i svega što je potrebno za prva mala umetnička dela. Kako umetnost može da bude i prljava i neuredna-tu su dva mala lavaboa za pranje ruku i ostala pomagala ako umetnički zanos napravi veći nered. Moj omiljeni deo je onaj sa dva niska okrugla stola sa jastučićima za sedenje, a stolovi stoje do zida sa policama prepunim knjiga-knjige o insektima, životinjama, prirodi, drugarstvu, porodici, jednom rečju o svemu i svačemu. Učiteljica kaže da dnevno pročitaju zajedno 4-5 malih knjiga i jako insistiraju na citanju kod kuće, kažu 15 minuta dnevno je dovoljno. Na jednom stolu sačekala nas je crvena ribica u malom akvarijumu koju deca hrane. I nameštaj je prilagodjen učenju, tu su okrugli, kožni komadi na kojima se sedi, uče se oblici predmeta (krug, oval...) a kad je kišan dan i ne mogu izaći napolje-kotrljaju se i zabavljaju njima. Do mirnog kutka je veliki, mekani tepih, sa kockama u kojima je pojedno slovo, veliko i malo, a ispred table drugi okrugli tepih, u obliku presečene pomorandže gde takodje uče o oblicima, bojama, kako se stvari dele i slično. Muzika je nezaobilazna, čak nas je Mis Kanova sa pesmom dočekala na prvom roditeljskom sastanku-čisto da nam dočara atmosferu preko dana.

Ujturo, posle doručka biraju ručak stavljanjem štapića u boji u šolje sa jelom koje žele taj dan i posle u kafeteriji uživaju u istom. Oduševilo me što su svi uključeni da im pomognu da se snadju tih prvih dana, kako da ukucaju svoj broj, kako da se posluže i na kraju, kako da očiste iza sebe. Kad kažem svi: radnice u kafeteriji, učiteljice i direktorka.

mirisi septembra.j4
Dok sam pričala sa učiteljicom, raznežilo me to lice, taj široki osmeh i sjaj u očima dok nam je pričala o 25-oro mališana sa kojima provodi svaki dan-i sve to nakon 22 godine učiteljskog rada. Poredjala je njihove slike iznad table i kaže da joj je to najdraži prizor kad ujutro dodje na posao. Nisam vam rekla da su ovde učitelji specijalizovani za manje razrede-znači da mis Kanova 22 godine radi sa uzrastom dece od 5 i 6 godina. I za nju je nov ovaj program, kaže da su sad više posvećeni socijalizaciji i emocijama, pa nam je pokazala kako ih uče o gledanju u oči, rukovanju, obraćanju sa osmehom, kako ih ohrabruju da pomognu drugaru i da pokažu empatiju. Sećate se onog “Mirnog”ćoska? To je umesto “Nisi bio dobar, kažnjen si pred celim razredom”, sad je to “U redu je, nije tvoj dan, ako ne želis da pričas o tome, idi, “ohladi glavu malo”,i vrati se kad budeš spreman”.
A učiteljice, ucitelji? Koliko su posebna ta bića koja svoj život posvete deci, učenju, radovanju, tugovanju sa njima, toliko poštovanja zaslužuju i tolika je odgovornost na njihovim ledjima. Koliko uticaja imaju na našu decu i još svet ima dobrih učitelja-što me jako raduje. Ja toliko cenim ovu profesiju i jako sam svesna koju ulogu imaju u društvu-zato vam obećavam još jednu priču o jednoj posebnoj učiteljici, koja je baš kao i Mis Kanova i Mis Džuli-Bogom dana da radi ovaj posao-ipak to ne može svako.
Hvala im za sve što čine, hvala im za osmeh mog sina kad ga pitam kakav je danas bio dan i za onu radost sa kojom ide u školu-nema cenu taj osecaj!

mirisi septembra3

Jovan Bošković

Sandra Bošković

USA

 

 

Ocenite ovaj članak
(0 glasova)

Duo Moderato - Igra za dvoje

Iosif Ivanovici - Danube Waves ( Valurile Dunării ) Budapest Strauss Ensemble

Idi na vrh