Duša zvana Wendy

 

dusa wendy

Dragi moji,
Pošto sam i sama još pod utiscima razgovora sa mojom prijateljicom Wendy, neću nam krasti dragocene retke, toliko toga lepog i vrednog za čuti mi je rekla…Bez lažne skromnosti ću vam reći da je ovo za mene dosad najlakša i najlepša priča iz Amerike…Ideja je bila da iz prve ruke, od jedne Amerikanke, čujemo njene impresije o nama, našoj kulturi, običajima, da malo okrenemo tok mojih priča, da ih učinimo zanimljivijim i evo u šta se sve pretvorilo…
Samo ću vam reći da je Wendy udata za Srbina, imaju 4 divne dece, oboje imaju jako uspešne karijere, a ako postoje andjeli u ljudskom obliku ona je sigurno jedna od njih!
Wendy, osim jezika, šta je tebi bilo “skroz drugačije” u zabavljanju sa jednim Srbinom, ti si ipak rodjena i odrasla ovde?
Sećam se kako sam bila impresionirana koliko je prijatan i pun poštovanja bio prema svima a naročito prema meni, otvarao bi mi vrata, kada smo razgovarali on je stvarno slušao, čak i kada smo bili sa prijateljima, stavljao bi me na prvo mesto, pogotovo kad smo bili sa prijateljima Srbima, uvek se trudio da budem uključena u razgovor i da se osećam prijatno. Kasnije sam videla da se tako ponaša prema svima, uvek bi se sa svima pozdravljao i kada je pričao sa ljudima, uvek je izgledalo da ima vremena za njih-nije žurio da završi razgovor i ode-kao što mi često radimo u Americi. Impresioniralo me je što je uvek pomagao ljudima ako je bio u prilici čak i novčano. Ovde, u Americi mi smo više nezavisni i mislimo najčesće o nama samima i o najužoj porodici. Pomagati drugima bilo na koji način, više je nego bilo šta drugo, učinilo da se zaljubim u svog muža a kasnije i u celokupnu srpsku kulturu…I ovakav stav “pomaganja drugima”-jako je uticao na mene…
Sećaš li se svojih utisaka kada si prvi put posetila Srbiju?
Sećam se živo…Ustvari, to je bilo 1997, još je bila Jugoslavija i otišla sam u Crnu Goru prvo…Tog leta sam provela mesec dana u Moskvi, pomislila sam “zašto da ne svratim u Jugoslaviju da upoznam njegovu porodicu i vidim Crnu Goru”? Pošto moj, tada budući muž, zbog obaveza na fakultetu u Americi nije išao sa mnom, pitao je roditelje da me sačekaju i tako je bilo. Sećam se, avion je kasnio 7 sati, tada nije bilo mobilnih telefona, komunikacija je bila prava “nemoguća misija”, pogotovo sa aerodroma u Moskvi, tako da mi je ostalo samo da čekam i verujem da će me neko sačekati. Konačno smo stigli, mog budućeg svekra sam znala samo sa slika i kad sam ga pitala kako je još tu kad avion toliko kasni, on je rekao da je čuo da će avion iz Moskve “malo” kasniti, pa je čekao celi dan…Kada smo stigli, svi su bili tako gostoljubivi, večera za dobrodošlicu je bila dovoljna sigurno i za 20 ljudi, svako veče su me izvodili da vidim nešto novo, najlepše mi je bilo kad smo se otisnuli čamcem daleko od obale…Iskreno, za devojku koja je odrasla na farmi u Mičigenu i koja nikad u životu nije videla ništa tako lepo kao Jadransku obalu, sa gostoprimstvom porodice i prijatelja mog budućeg muža-ja sam bila osvojena za ceo život! Ne samo da sam bila zaljubljena u svog muza- šlag na torti je bio što je on iz najlepšeg mesta na planeti-da li sam srećnija mogla biti? Nekoliko godina kasnije smo posetili Srbiju i čak i nakon bomardovanja-gostoprimsvo je bilo isto. Sećam se njegove drage bake, Bog da joj dušu prosti, koja je samo drzala moju ruku i grlila me svo vreme a suze su joj lile niz lice…Tada nisam ni reč srpskog znala ali reči nisu ni bile potrebne, osećala sam se voljenom iako me je baka tek upoznala…To je Srbija-sve je DUŠA, to je ono što me osvojilo i zaronila sam u nepregledno more učenja te kulture…
Ovde i meni liju suze kao kod ove bake …Kao da me je Wendy u momentu podsetila ko smo, šta smo i šta je najvrednije u nama…Trudim se da nastavim razgovor “profesionalno”…
Srbi, naši ljudi, porodica tvog muža-šta ti je bilo neobično, možda čudno, a znajući nas i smešno?
Nekoliko godina kasnije sam se vratila na ovo i sada kada ih znam bolje, razmišljala sam, “Šta li su njegovi roditelji pomislili o meni kada sam ih odlučila posetiti sa drugog kraja sveta nakon 9 meseci zabavljanja sa njihovim sinom i to bez njega, sama? Sigurno im je bilo sumnjivo i čudno, verovatno su se tešili misleći “Mozda je to tako u Americi, normalno…”
Neponovljivo iskustvo mi je bilo takva gostoljubljivost, a vide me prvi put! Ali mi je isto tako smešno bilo kako su uvek izgledali kao da su u nekoj prepirci, glasni i sa puno gestikulacija rukama i onda , kao da ništa nije bilo, piju kafu zajedno u prijatnom razgovoru i šali??!!! To se nikad u mojoj porodici nije desilo…Onda obroci-sve mi je izgledalo bez reda, jedu ručak u 2 ili 3 popodne??? (Ovde je rucak izmedju 12 i 1), i onda, izgledalo mi je, kad god im je dosadno, oni skuvaju kafu i piju dok ne smisle šta će sledeće da rade…Kasnije sam naučila da cenim to, kafa, to je bio kao neki presek dana, kada su svi fokusirani jedni na druge, provodeći vreme zajedno…Ali tada, poredeći to sa brzim tempom američkog života-to mi je bilo čudno…
Onda, oduševljena sam bila (ali i zbunjena) kako su bliski tetke/ujne/stričevi/rodjaci-oni svi se zovu braćom i sestrama (od ujaka, od tetke), a ustvari su rodjaci…Ja stvarno volim svoje rodjake, ali nikada nisam bila tako bliska sa njima, dok Srbi iskreno, tretiraju svoju rodbinu kao najužu porodicu-to mi je bilo čudno ali lepo!
Smešna strana Srba-oni jos prate šta ‘Stare žene kažu”-na primer-Ne sedi na ćošku stola, ako misliš da se ženiš ili ne sedi na kamenu ako ćeš radjati decu! Ovo je naročito došlo do izražaja kad smo dobili naše prvo dete-moja majka bi mi rekla jednu stvar, a svekrva skroz suprotno…
Danas, mi smo prava porodica, po srpski, to je sada NAŠA porodica i kad idemo u posetu, ja se radujem isto kao kad idem kod mojih u Mičigen!

dusa zvana Wendy 2

Wendy, šta ti je bila najveća razlika u načinu života, meni, na primer, jako je čudno bilo što su prazne ulice, kod nas su pune od jutra do mraka…
Pa recimo, verovatno je to razlika u dnevnoj rutini…Na primer:
Amerika-budjenje u 6, spremanje za posao, spremanje dece za školu, svi napuštamo kucu izmedju 7-7:30, radimo do 5, kupimo decu, večera u 6, dečije aktivnosti i sport do 8-9
Srbija-budjenje, spremanje za posao/školu, deca se sama vracaju iz škole najčesce peške, rad do 3, veliki ručak, posle kafa sa komšijama, šetnja…
U Srbiji još uvek ljudi rade da bi živeli, mi ovde, živimo da bi radili, uvek smo zauzeti i kao da pokušavamo da budemo još zauzetiji, ne ostavljajući vremena da negujemo veze sa prijateljima, komšijama i rodbinom.
U drugu ruku, birokratija u Srbiji oduzima dah! Čak i za jednostavne stvari, kao produžiti vozačku ili prijaviti rodjenje deteta potrebno je previše vremena, u Americi je to jako brzo i jednostavno-sistem i kompjuteri odradjuju sve.
Prevoz-u Srbiji ljudi koriste autobuse, tramvaje, gde god žele, dok mi ovde vozimo auta i nekoliko hrabrih i pametnih duša (uključujući i mene samu) pokušavamo da se transportujemo biciklom, ali onda se suočavamo sa raznim izazovima-trotoarima koji se iznenada zavrsavaju bez razloga i onda ste prisiljeni da nastavite ulicom gde vas vozači ne očekuju i kada vas vide nisu sigurni šta da rade…
Čak iako sam još uvek daleko od osobe koja želim da budem, ja znam da je uklapanje u drugu kulturu napravilo od mene mnogo obzirniju osobu, obzirniju prema drugim ljudima, njihovim vrednostima, njihovim potrebama i željama i generalno, učinilo me je više prijatnom, otvorenom i prihvatljivijom od drugih ljudi. Danas, ja imam više prijatelja Srba nego Amerikanaca, možda zato što nakon svih ovih godina osećam da imam više zajedničkog sa njima nego sa mojim zemljacima.
Po mom misljenju, da biste zaista razumeli neku kulturu potrebno je sledeće:
Prvo: očistiti svoje misli od svih predrasuda, zaista otvoriti svoj um za prihvatanje nove kulture bez osudjivanja i bez onoga što ste čuli od nekoga.
Drugo: stvarno provesti vreme u toj zemlji, više nego samo par dana ili sedmica u poseti, posmatrati ljude, kako se ophode jedni prema drugima, o čemu pričaju itd.
Trece: Naučiti jezik! (ili bar pokušati ) Iz mog ličnog iskustva, Srbi su vrlo iznenadjeni i jako cene svakoga ko pokušava da nauči srpski! Ja sam bila srećna da naučim srpski kroz život. Kada se rodilo naše prvo dete, moj muž je rekao, da bi deca govorila srpski, moramo ga stalno govoriti u kući, čak i ja! Ispočetka je bilo teško, ali malo po malo, iako ni dan danas ne čujem razliku izmedju c i č, znanjem jezika ušla sam još dublje u kulturu tog naroda jer ga razumem! Danas čak razumem i šale!
Takodje, duhovno, bogatstvo pravoslavne vere promenilo je moj zivot, ja obožavam crkvu i veru i nalazim svoj mir u pravoslavlju.
Najviše od svega, mislim da me je promenilo u osobu sa još vise strpljenja, osobu koja prihvata razlike u ljudima i kulturama, a to obogaćuje život u svakom pogledu-ja to ne bih imala da se nisam udala za svog muža. Živeći ovaj američko-srpski život sa mojim voljenim i punim poštovanja, ali istovremeno neverovatno tvrdoglavim i “kratkog fitilja” temperamentnim mužem i naše 4 dece-fenomenalno je iskustvo! Ja ne bih menjala ovaj život nizašta na svetu! Bog mi je dao više nego što sam ikada mogla sanjati ili zaslužiti! Sjajan posao, muža kog obožavam, 4 zdrave i prave dece, divan krug američko-srpskih prijatelja, bogato kulturološko iskustvo koje je teško dočarati mojim ne-srpskim prijateljima! To je moj život, možda ne običan, ali ga ja ne bih menjala!
Kada bih mogla da opišem srpku kulturu u jednoj reči, to bi bila DUŠA. Ona prožima svaki aspekt kulture i života: porodicu, veze, muziku, hranu, prirodu i veru! Ona vam pomaže da razumete srpsku kulturu mnogo bolje nego jezik-ne trebaju reči za objašnjenje…I za američku kulturu, koja nesvesno ali zaista čezne za duševnom hranom-Srbija je u tom pogledu izdašna i velikodušna!
Nemam komentar… Od ideje da vidimo kako nas doživljavaju Amerikanci, dobili smo predivno ulje na platnu, tako je slikovito, iskreno i sa toliko emocija Wendy govorila o nama…Sada znate zašto mislim da je ona andjeo u ljudskom obliku, još kad bi mi njihova skromnost (Wendy i njen muz, vidite da imena ne spominjem, a tako bih volela), dozvolila da posvedočim o kakvim se ljudima ustvari radi-imala bih toliko toga lepog, čistog i iskreno dobrog da vam napišem. Takve su to duše, koje je Bog spojio sa razlogom, a ja ću dodati da smo mi srećni što su naši prijatelji!

dusa zvana wendy 3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sandra Bošković

Ocenite ovaj članak
(1 Glas)

Duo Moderato - Igra za dvoje

Iosif Ivanovici - Danube Waves ( Valurile Dunării ) Budapest Strauss Ensemble

Idi na vrh