Jesam, stavila sam osmeh na lice, jer je zaista veliko zadovoljstvo pisati o nečemu sto će neko pročitati i možda se prepoznati u mojim pričama, nekome će se dopasti, nekome bas i neće-ali u tome i jeste lepota, u različitosti, a najveća je lepota raditi nešto u čemu baš uživaš, u čemu vidiš smisao-a to se meni upravo dešava-pišem, pišem sa nadom da će neka moja misao ili iskustvo dotaći vaše srce, misli ili dušu, nenadano vam pomoći da rešite neku dugo nerešivu dilemu ili Vam pomoći da bolje shvatite sebe, svoje želje, šta bi voleli a šta ne…Iskreno, ja ću biti presrećna i ako se ništa od toga ne desi dok čitate moje priče-ali pod jednim uslovom- da vam je bar zabavno dok iste proživljavamo zajedno…
Naši ljudi ovde…Predstaviću ih u dve suprotne grupe, crno i belo, iako nas najviše ima “negde izmedju”, koliko ima nijansi izmedju crne i bele. A ima dosta i tipičnih predstavnika i prve i druge grupe.
Prva grupa-Žive i rade, dovoljno su dugo ovde a takvi su tipovi ličnosti da sebe više ne vide nigde drugo nego baš u Americi. Sve im u Americi odgovara i način života i poslovi i ljudi, toliko su se srodili sa ovim “sistemom”, da i kad odu u posetu kući u Srbiju ili Bosnu ili Crnu Goru-kažu, sve je to OK, ali nema Amerike nigde! Čak, što su tamo, kući, kao mladi voleli, više u istom ne vide smisla i često zameraju svojim prijateljima i rodjacima što se nisu baš nimalo promenili u stavovima, načinu razmišljanja za prethodnih 20-25-godina. Kada dodju sa bilo kog putovanja, ne samo iz domovine, i kada im na aerodromu sluzbenik kaže “Welcome home” (dobrodosli kući), oni zaista osete radost u srcu sto su se vratili kući-jer to je istina, oni ovde žive i njihova, ne samo kuća, nego i i topli dom su ovde, toliko vole svoj život u Americi-da ponekad imaju osećaj da su se tu i rodili, iako većina nisu. I odmah ću vam reći, ovoj grupi naših ljudi je najlakše i najlepše ovde, jer žive gde vole i gde im odgovara, maksimalno su iskoristili školski sistem, mogućnost napredovanja, promene posla ako im prethodni posao nije odgovarao (o školskom sistemu i socijalnom životu ću drugi put detaljnije), ispunjava ih srećom osećaj da poseduju svoju kuću ili stan (i neka je na kredit, takav je sistem), u stanju su da priušte sebi i svojim porodicama pristojan život, odmor i još poneko putovanje-sve u svemu, oni žive život punim plućima, srećni su i veliki postotak svoje sreće oni duguju ovoj zemlji jer im je pružila mogućnosti koje bilo gde drugo nikad ne bi dobili-pogotovo ne u svojoj domovini.