Reč dispepsija potiče od grčkih reči dys (loš) i pepsis (varenje) što bi u prevodu značilo loše varenje. Loše varenje je verovatno najčešća hronična bolest ljudi u celom svetu koja znatno umanjuje kvalitet života. Da je to zaista tako govori i Homer u Odiseji još 850 godina pre Nove ere kada je zapisao:“Prokleti stomak je ono što čoveku stvara najveće muke.“
Šta je dispepsija?
Dispepsiju nije lako definisati jer to predstavlja veliku grupu simptoma koji mogu biti udruženi sa različitim bolestima gornjeg dela digestivnog trakta. Simptomi dispepsije koji se mogu javiti kao bol i nelagodnost u srednjem delu trbuha ili iza grudne kosti, kao gubitak apetita, mučnina, povraćanje, podrigivanje,osećaj rane sitosti, osećaj pečenja i žarenja iza grudne kosti, vraćanje hrane najčešće se javljaju između 20.i 40. godine života, odnosno u periodu najveće radne aktivnosti. Smatra se da polovina ovih pacijenata samoinicijativno uzima lekove a jedna četvrtina se javi lekaru opšte medicine. Mnoge studije su pokazale da se broj osoba sa dispepsijim znatno povećao osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog veka i da se smanjuje kod osoba starijeg životnog doba. Oko polovina pacijenata sa dispepsijom ima takozvanu funkcionalnu dispepsiju (FD) što znači da nije pronađen uzrok problema. Kod druge polovine uzrok dispeptičnih tegoba je čir na želucu ili dvanaestopalačnom crevu, hiatus hernia a u 2% do 3% slučajeva uzrok lošeg varenja su maligne bolesti jednjaka, želuca ili pankreasa. Obzirom da je funkcionalna dispepsija( FD) zastupljena u najvećem procentu ovde ćemo preneti neka saznanja iz svetski priznatih studija o uzrocima i lečenju FD. Uprkos visoko zastupljenoj FD i brojnim studijama koje se bave ovom problematikom nisu do kraja jasni patofiziološki mehanizmi koji dovode do njenog nastanka ali se većina eksperata slaže da postoji jasna povezanost između određenog genotipa, psihosocijalnih faktora, poremećaja u centralnom nervnom sistemu, poremećaja motorne funkcije gornjeg dela digestivnog trakta, lekova i biljnih preparata i FD. Takođe akutne i hronične infekcije digestivnog trakta mogu biti uzrok FD. U prvom redu to se odnosi na infekciju sa Helicobacter pylori za čiju dijagnostiku danas postoji nekoliko vrlo jednostavnih testova, mada i sama eradikacija(odstranjivanje) H. Pylori dovodi samo kod malog broja pacijenata do poboljšanja tegoba. Pored genetske predispozije u nastanku FD vrlo važnu ulogu imaju psihosocijalni poremećaji. Jasno je pokazano da određen broj ljiudi kod kojih se dešavaju neki važni životni događaji koji ne moraju uvek imati negativan kontekst ispoljavaju znake dispepsije. Poznato je takođe da se kod depresevnih i anksioznih osoba javljaju dispeptične tegobe ali isto tako i dispeptične tegobe mogu dovesti do psiholoških problema. O ovoj specifičnoj dvosmernoj povezanosti između mozga i stomaka treba voditi računa posebno kada se donosi odluka o lečenju. Vrlo je važno obratiti pažnju na tzv. ALARMANTNE SIMPTOME koji zahtevaju hitnu dijagnostiku a to su : GUBITAK APETITA, NENAMERAN GUBITAK U TELESNOJ TEŽINI, OTEŽANO ILI BOLNO GUTANJE, SVAKODNEVNO POVRAĆANJE, ANEMIJA, ŽUTICA i naravno bilo kakvo KRVARENJE iz digestivnog trakata. Ovo je prilika da se naglasi da je upotreba tzv nesterodnih antireumatskih lekova ako što su Brufen, Diklofen, Flugalin...najčešći razlog krvarenja iz digestivnog trakta.
Kako se leči dispepsija?
Kao što je sama dispepsija vrlo kompleksna tako je i lečenje vrlo zahtevno i samo kod 60% pacijenata daje olakšanje tegoba. Prva faza lečenja predstavlja pokušaj da se izmene životne navike a to pre svega podrazumeva uzimanje manjih i češćih obroka, dobro i sporo žvakanje hrane, prestanak pušenja i konzumiranja alkohola. Važno je da se izbegava hrana koja stvara tegobe ali to je teško odrediti jer je vrlo individualno. Određena vrsta hrane ne mora svima da pravi probleme i zato nema jedinstvenih preporuka. Osoba koja ima problem najbolje zna koja je to hrana koja joj ne odgovara i koju treba da izbegava. Ako promena životnih navika ne dovede do gubitka tegoba daju se lekovi koji dovode do smanjenja lučenja hlorovodonične kiseline i lekovi koji popravljaju motalitet(rad) želuca. Potrebno je naglasiti da je neophodno javljanje izabranom lekaru koji će proceniti potrebu za daljom dijagnostikom i preporučiti terapiju. Kod osoba starijih od 55 godina ako se prvi put jave bilo kakve dispeptične tegobe obavezno je detaljno ispitivanje a kod mlađih osoba neohodnost ispitivanja procenjuje izabrani lekar na osnovu celokupne kliničke slike.
Funkcionalna dispepsija po svojoj prirodi predstavlja dugotrajnu bolest i bolest koja se često vraća u različitom inteziteu celog života. Dugotrajno medikamentozno lečenje nije najbolje rešenje već je bolji pristup povremeno davanje lekova uz stalno podsećanje na značaj promene životnih navika. Mnoge studije pokazuju značaj primene psihoterapije pa i primenu antidepresiva. Iz iskustva pacijenata i homeopata najdugotrajnije rešenje dispeptičnih problema pruža homeopatsko lečenje što je tema sama za sebe.
Prim.dr Nadežda Radisavljević