Ovo je nastavak priče o putovanju u Kinu (Šangaj), jula ove godine. Nastavak o zemlji o kojoj se, moguće, malo zna i za koju vezujemo mnoge predrasude. Pored toga da je Kina zemlja u kojoj je tehnologija veoma uznapredovala, ona ima da svetu pokaže i svoju drugu, po meni lepšu, stranu.
Naime, moj boravak u Šangaju nisu obeležila samo proputovanja po delovima u kojima je veliki promet ljudi već i putovanje po skrivenim delovima grada koje uključuje druženje sa lokalcima. Jedan od budističkih hramova ostavlja veliki utisak na mene. Ta skrivena i stara građevina okružena blještavilom visokih zgrada novogradnje, uvučena i skoro neprimetna, odiše mirom i harmonijom i poziva na tišinu. Mnogo je turista ipak, što me u nekim trenucima dekoncentriše i remeti mi meditaciju. U sredini čudan oblik „kućice„ u kojoj se pale sveće nakon što se obavi ritual i pomisli se želja. Lepota hrama i Velikog Bude me je toliko zasenila da zaboravljam da pomislim želju. Stepenice svuda oko nas, monasi koje ne razumem, svojim sunarodnicima verovatno pričaju legende o zmajevima i nastanku sveta. Tako bih rado razgovarala sa njima. Oltar ispred Bude ogroman, šaren, prepun svežeg voća. Spokoj, to je reč koja opisuje moje stanje duha u hramu, donekle osećaj povratka kući.
Vodeni grad, sledeća destinacija sa moje liste želja na koju krećemo Baiyao i ja. Baiyao zaboravlja telefon kod kuće, a pošto nemamo čime taksi da pozovemo pristajemo na ponudu sredovečnog i izmučenog čoveka, da nas za petnaest juana rikšom preveze do Vodenog grada. Vožnja je avantura za sebe. Moram priznati da celim putem razmišljam o čoveku ispred, na cudnovatoj ekološkoj dvokolici, koji mršavim nožicama, znojav, teško gura rikšu. Pitam se kako živi i ima li da se prehrani i da li mu je ovo jedini način zarade. Na mostiću smo, vrućina je velika, sunce silno peče, teško se diše, reka, mostovi i tik do reke, više na samoj reci, kućice, kafići, na kvazi pijaci, u uskim prolazima, pomešani mirisi ribe, raznih začina, slatkiša, specijaliteta, miris ružinog i uskislog pirinčanog vina... Te divne drvene kućice izrezbarene kineskim znakovima, stara kineska gradnja sa krovovima ivica izvijenih naviše po kojima plovi Sunce i plutaju oblaci. Druga strana sveta. Bajka. Istok.
Poslednja destinacija ovog tipa je susedni grad Hangzhou, glavni i najnaseljeniji grad Zhejiang okruga. Zapadno jezero, koje se nalazi na UNESCO-voj listi zaštićenih znamenitosti sveta, je najveća atrakticija za mnoge turiste. Na svetu postoji nekoliko jezera koja nose ovo ime, međutim, Zapadno jezero u Hangzhouu je najslavnije, što zbog prelepog krajolika, što zbog njegovih veza sa mnogim učenjacima, nacionalnim herojima, i drugim aspektima kineske kulture. Kako legenda kaže, Fenis i zmaj su se posvađali u pokusaju da iskopaju biser koji je pao na zemlju i tako su stvorili Zapadno jezero. Paviljon na jezeru, Lotus u povetarcu na zakrivljenom dvorištu, Leifeng pagoda, Ribnjak koji odražava mesec, Baochu pagoda, Hram generala Yue, Hram Qian King i ostali neopisivo lepi delovi jezera. Ceo dan boravka na ovakvom mestu, neodoljivo lep pejzaž, ostrva, vožnja brodićem i photo shooting u kineskoj narodnoj nošnji je učinio da zaboravim na to da me više od tri sata prevoza u taksiju, metrou, vozu, ponovo metrou, pa opet taksiju deli od kuće u kojoj sam smeštena.
Ta Kina, koja mi je pomogla da shvatim da nismo ništa drugo do mrve na ogromnom stolu, do pahulje na planini snega, do mrava u šumi, do jedne kapi kiše u jezeru, do čovečuljka u beskrajnom kosmosu, i taj blagi povetarac pomešan sa vlagom i teškim zracima sunca ostavljaju večiti pečat na mom biću i trag u sećanju kojeg ću ipak, možda u nekom drugom obliku moje duše, nositi stolećima.
Sassenach