Prijateljstvo bez granica

prijateljstvo bez granica
"Jezik prijateljstva nisu reči nego značenja" - Henry David Thoreau

Ovo moje današnje piskaranje ne posvećujem nijednom gradu ili državi posebno, već nečemu univerzalnijem, sveobuhvatnijem, a opet nimalo nevažnom - prijateljstvu. Baiyao sam upoznala u Ženevi, kao i Yang Zhou, njenu tadašnju drugaricu i docimerku. Odmah mi se jako dopala čim sam je videla, i to samo zato što su ona i još jedan kolega, Iranac, izgledali totalno izgubljeni u vremenu i prostoru. Ne kažem da mi se i taj Iranac nije dopao, naravno da jeste… Kad biste ga videli znali biste zašto. No, poenta ove priče nije moje prijateljstvo sa njim već sa njom, Baiyao. Dakle, potpuno izgubljena u vremenu i prostoru. Naravno da se tako činilo, budući da je ona (kao i prethodno pomenuti) bila jedina koja je tek bila došla, i to sa drugog kontinenta. Ostali su bili Evropljani i nama je svakako bilo lakše.
Azijati su mi uvek bili slatki i možda je baš to razlog zbog kojeg sam se sa njom odmah zbližila. Počele smo da se družimo, a onda smo prirodno postale bliski prijatelji. Moram da podvučem da je za mene prijatelj krupna reč, snažna. Znate, postoje razlike između poznanika, kolega, ortaka, drugara i prijatelja i sve ovo ponovo samo u ženskom rodu. Nikada ne mogu da zaboravim momenat kada sam se potpuno bahato, glupo i nesmotreno polomila u vreme kada mi to ni najmanje nije bilo potrebno, u dalekoj državi, u nekom dalekom gradu. Poenta priče nije ni moj glupi pad zbog kojeg nisam mogla da sedim mesecima; ni na krevetu, ni na stolici, ni u prevozu, ni to što sam živela i svakodnevicu provodila, pa, recimo, stranački (ko razume, shvatiće) već to što mi se upravo ta devojka, ona ista što, kad malo popije, žarko porumeni, uostalom, kao i svi Azijati kad uzmu i deseti deo promila alkohola, ona koja je s početka izgledala i smotano i pogubljeno, našla u trenucima najveće patnje. Jesam ljubitelj kineske hrane, ali neću da budem licemer i da pričam ili pišem kako sam obožavala hranu koju mi je donosila. A donosila mi je svašta da jedem, verujte. Ona i Yang Zhou mi, u trenucima najveće zlopatnje, nisu dozvole da krepam od gladi. Ne, moralo je da se jede. Šta su mi spremale i šta sam jela, evo ne znam. Mislila sam da ću ipak umreti, ako ne od gladi onda od raznih preparacija à la chinoise. Preživela sam, a pamtim, ipak, i to vrlo dobro, čuveni soja sos. Samo što vatru nisam bljuvala.
Nosila mi je, sećam se, knjige u biblioteku i donosila mi druge da bih uspela da završim rad. Išla je sa mnom u šetnje kada bi me ljubavni bol stigao, a ona, kao moj prijatelj, nije smela da dozvoli da se bedačim sama. Dok sam joj kukala o tužnoj sudbini ženskog roda, ona me je kao pomno slušala. Katkad bi između mojih teških redova ubacila jedno “mhm” pa njenim sitnim korakom ubrzala napred… To ubrzavanje pripisujem isključivo kineskom načinu hoda, a ne činjenici da sam joj bila dosadna, ne daj Bože, to nikako.
Kinezi imaju običaj da sami sebi nadenu imena, valjda jer znaju da je nekima teško da ona njihova, po rođenju data, izgovore kako treba. Yang Zhou je sebe zvala Solène. A pošto mi se ona našla pri ruci kada sam bila radoznala oko tog “samodavanja” imena, odgovorila mi je: “Pa, znaš, meni se to ime sviđa”. Gotova priča. Trebalo nam je vremena, Baiyao i meni, da se razumemo i spoznamo kulturu i mentalitet naših naroda, kao i razliku u pristupanju ljudima, u reagovanju prilikom raznih situacija. Nikad se, doduše, nije desilo da se nismo razumele iako smo bile različite, a opet tako slične. Pamtim poslednje naše druženje kada smo se žestoko napile; za Kineze to znači popiti čašu i po dobrog vina, dok za nas, Srbe, pa… Razumemo se… Elem, dobro smo se ismejale, svemu što je bilo i onome što biće, uživale u domaćoj kineskoj hrani, a ovog puta me niko, srećom, nije “terao” da jedem. Preživela sam i tu “najmučniju” večeru i druženje sa mojom Baiyao. Moje pisanije, baš ovo koje sad upravo čitate, posvećujem njoj, Šangajskoj zmajici, sposobnoj devojci i pravom prijatelju. Baiyao je udata, ima preslatku devojčicu, radiće na fakultetu i negde, nadam se, u bližoj budućnosti, ona i ja ćemo ispijati rakiju negde u srcu Šangaja.
Setite se vaših prijatelja. Ja se uvek sećam mojih… Jer, oni su tu, uz mene, kao i ja uz njih, makar živeli na drugom kraju sveta, jer manje je važan jezik, ono što se u prijateljstvu ceni su ipak značenja.

Sassenach

Ocenite ovaj članak
(0 glasova)

Duo Moderato - Igra za dvoje

Iosif Ivanovici - Danube Waves ( Valurile Dunării ) Budapest Strauss Ensemble

Idi na vrh