Umeće življenja

umece zivljenjaŽivot naš nasušni isprepletan je usponima i padovima, pobedama i porazima, ljubavima i tugama... Tako mnogo toga stane u jedan običan ljudski život. Često se na njega žalimo. Mnogo puta smo razočarani onim što nam je doneo i šta smo ostvarili, ali života se ne odrićemo ma koliko ga kudili. Živimo uporno i istrajno do samog kraja nadajući se da će jednog dana ipak biti bolje. I u tom nadanju mnogima od nas tako život i prođe. Zašto se uopšte rađamo? Kakva je svrha našeg života? Da li imamo kakav specijalan zadatak, misiju ili smo samo tu „Zbog ravnoteže među zvezdama“. Možemo li nešto da promenimo u svom životu. Kako da pomognemo sebi, porodici, državi?.. Tokom ljudskog postojanja filozofi, teolozi, svi učeni ljudi ali i obični smrtnici sebi su stalno postavljali i postavljaju ova pitanje. Teorija, rasprava, mišljenja ima mnogo i raznih. Ko je zaista u pravu i ko zna istinu teško je reći jer odozgo (sa neba) nema odgovora. Saznaćemo verovatno jednog dana kada nas smrt preseli na drugi svet. A do tada nam ostaje da umujemo i mudrujemo, ali pre svega da živimo što bolje znamo i umemo. Ako mene pitate za mišljenje (a možete i da me ne pitate), ja mislim da je život neka vrsta škole. To je škola u kojoj razvijamo svoju ličnost, svoju individualnu svest i svoju duhovnost. I kao i svaka škola i ova ima pravila i zadatke koje moramo da rešimo da bi smo prešli u viši razred života. A u višim razredima novi i teži zadaci. Sve što ne naučimo i ne razrešimo u ovom životu imaćemo priliku da rešimo u sledećem ili nekom od sledećih života. Sve lekcije koje prolazimo i sve ono što nam se događa, zna da bude bolno. Život je nekad surov i nepravedan. Često se pitamo zašto se baš nama tako nešto događa. Možda, zato što je to deo lekcije koju treba da savladamo ili zato što smo  zgrešili nešto u prethodnom životu, što sada treba da ispravimo. Ako smo prema nekom bili nepravedni, doživećemo nepravdu da bi smo videli kako to boli i shvatili zašto je ne treba činiti. Hteli mi to da priznamo ili ne ali mi jedino učimo na svom iskustvu. Mnogo više učimo od problema nego od lepih stvari koje nam život nudi. Tako je izgleda čovek sazdan da ga patnja oplemeni, a sreća učini gordim i zato nam se događaju teškoće, nevolje, problemi, jer jedino nas one nečemu uče. Teškoće nas teraju da se razvijamo u svakom pogledu, pa i na materijalnom planu. Čovek rođen u bedi ima želju da se izdigne iz te sredine. Oni rođeni u svili i kadifi često nemaju nikakvih ambicija jer su već sve dobili rođenjem. Teškoće i krize jačaju i inteligenciju. U takvim trenucima morate do krajnosti da napregnete svoj um i svoje „male sive ćelije“ da bi ste se spasli, a to povoljno deluje na njihov razvoj. Zato je naš život često težak i mučan. I sve što nam se događa događa nam se sa razlogom, ma kako nama izgledali čudno putevi gospodnji.

Karma, sudbina, roditelji, okolina, država u kojoj živimo... svi oni utiču na naš život. Koliko onda mi možemo i da li uopšte možemo nešto da učinimo ili je najbolje da se pomirimo sa sudbinom. Postoji jedno zanimljivo poređenje koje kaže da je naš život kao partija karata. Karte su nam podeljene, a mi sa njima treba da igramo. Ako umete da igrate karte možete da pobedite i kad dobijete loše karte, kao što onaj ko ne zna da igra može da izgubi i sa najboljim kartama. Treba naučiti igru života. Umeti živeti život. Proživeti život dostojan čoveka.

Život koji će nas za stepenicu približiti carstvu nebeskom je umetnost. Umetnost življenja. Umeće življenja je zapravo najveće i najvažnije umeće koje treba da savladamo, a kome nas niko ne uči. Neko se rađa prirodno talentovan, mudar, spreman za igru života. Ali takvih srećnika je malo. Ako se već nismo rodili sa tim darom u kom su sabrana iskustva prohujalih vekova i svih prethodnih generacija, onda moramo učiti, pitati, tražiti pomoć... sve da bi lakše plovili nemirnom rekom života. Uvek postoji neko ko može da nas posavetuje i da nam pomogne kad nam je teško ako smo spremni da tražimo pomoć i da slušamo i učimo.

I za kraj jedna mala anegdota. Kada sam sa svojojm drugaricom pričala o tome da je život zapravo jedna velika škola njena kćerka, koja je tada bila treći razred osnovne, upitala je: „ A zašto ja moram da idem u dve škole? Meni je dosta ova životna.“

Ocenite ovaj članak
(0 glasova)

Duo Moderato - Igra za dvoje

Iosif Ivanovici - Danube Waves ( Valurile Dunării ) Budapest Strauss Ensemble

Idi na vrh